Ufff...nisam mjesecima ništa pisala. Nije da nisam imala što, nažalost uvijek ima događaja zbog kojih poludim (što me uvijek potakne na pisanje gluposti), ali nisam imala vremena. Ono slobodnog vremena što sam imala, htjela sam nekako posebno iskoristiti, ali moram priznati da se to nikad nije dogodilo.
Dakle, radim i dalje. Produžila sam godinu na faksu zbog studentskih prava- da bi mogla raditi. Sjajno zar ne? Mogla sam dati sve u roku, ali zbog ove odlične situacije sam mogla birati između produljivanja godine i rada (dakle donošenja novaca doma) ili nezaposlenosti sa svojom diplomom. Ne žalim zbog toga, lijepo mi je na poslu. Počela sam sa jadnim studentskim poslićem u toj firmi koji sam radila najbolje što sam mogla cijelo ljeto. I dalje ga radim, ali dio vremena radim i posao koji ima veze sa mojom strukom. Nije baš da ću previše toga naučiti, ali bar sudjelujem u nečemu i učim polako. Ono najbolje je što zarađujem novce i sve si sama plaćam. Prvi put u životu si mogu kupiti što želim (u normalnim svotama) i podijeliti malo novaca i svojima doma. Jako lijep osjećaj.
Ono što me danas nekako rastužilo i onda raspizdilo je kad sam čula za par firmi kako i one uzimaju pripravnike za 1600 kn mjesečno. Kako sam ljuta zbog toga!! Sad kad radim i imam bar nekog iskustva, zlo mi je od takvih gluposti. Itekako sam svjesna da firme uzimaju ljude koji nemaju radnog iskustva, ali dajte molim vas. Pa i najveća budala nauči posao vrlo brzo i njezin rad vijedi puno više od prokletih 1600 kn. Sad će nas sve iskorištavati firme i uzimati tako zaposlenike.
Kad si samo zamislim kako bi bilo da mi sad za ovaj posao plaćaju tako malo...pa ja ne znam bi li mogla nastaviti. Vjerojatno bi, jer i dalje mislim da je bolje raditi nego ništa, ali kad ti ode za pokaz više od 500 kn mjesečno, kad ti svaki dan ode novaca na ručak na poslu...pa apsolutno ništa ne ostane! I koji je onda smisao? Izravnaju se troškovi koje imam i na kraju ispada da besplatno radim za firmu. Koja me ne cijeni i misli zamijeniti s drugima čim istekne godina dana. Ne znam za druge, ali ja kad radim jako se posvetim tome. Ne idem na kave, pauze, stalo mi je da sve bude dobro obavljeno i na vrijeme. I stresno je. I onda da to radim besplatno. Pa ne bi li bilo bolje da se posvetim sebi i ne trošim na pokaz i ručkove, pa uživam i ne uznemiravam se oko gluposti?
Kad se sjetim da sam prije par mjeseci mislila kako je i 1600 na mjesec savršeno i šta se ljudi žale. Sad mislim da to može biti dobro samo nekome tko nikad nije radio ni mjesec dana. Da se razumijemo, ja nisam završila faks na kojem trebam odraditi godinu dana pa polagati razne ispite nego bi trebala moći nakon faksa naći normalno plaćen posao.
Stvarno se bojim za svoju budućnost nakon što mi isteknu studentska prava. Zasad jedino što mogu je štediti svaku kunu koju zaradim, uložiti malo u jezike ili nešto što će me učiniti konkurentnijom i nadat se da će se situacija popraviti. Bar što se tiče radnih mjesta :(
Pročitala sam svoj prošli post u kojem si čak zvučim veselo i puna energije, ali nažalost to se promijenilo. I dalje radim i sretna sam zbog toga. Dani mi brzo prolaze, preko tjedna je sve okrenuto poslu i putovanju do njega i s njega...ono što me držalo je plan koji sam odavno dogovorila s par frendica- odlazak na more. Za par dana bi trebale ići, ali je otkazano prije 2 dana. Razlog? Jedna od frendica koja je bila glavna u organiziranju je preblesava i propalo nam je more.
Radilo se o apartmanu koji je u vlasništvu nekoga tko je dobar s njenom obitelji i mi smo odavno dogovorile datum da bi joj se odjednom javili članovi obitelji da će si oni uzeti naš datum. I ona je preveliki papak da se suprotstavi i zauzme za nas. A moram napomenuti da ja nisam ni htjela tamo, ali su one htjele zbog niske cijene. Ja sam govorila odavno da bolje da same sve nađemo, ali ne. I sad je sve propalo, ne idemo...i tko najviše ispašta tu? Ja! Za razliku od njih to mi je trebao biti jedini odlazak na more ove godine i sad ništa od toga, dok su one svejedno bile ili će ići sa drugima još.
Užasno sam razočarana i ljuta zbog cijele situacije. Otkad sam dala sve ispite, radim i nikako se ne opuštam. Toliko sam htjela tih par dana mora, promjenu grada, sunce, plažu, more, tu kombinaciju mirisa mora, šume...
I sad nastavljam radit. Nimalo odmorna, razočarana i jadna. Najbolje mi je to što se sama dovodim u situacije u kojima vjerujem da ljudi žele isto što i ja, te da će sve učiniti da se to i ostvari. Nikako da više pustim tu maštariju da imam dobre frendice s kojima ipak nisam prestala biti bliska. Zlo mi je kako se radujem svakom njihovom javljanju ili planiranju zajedničkih aktivnosti, a sve na kraju završi ovako. One sve to rade ili da bi ostvarile neki veći plan pa je to usput ili zato što nemaju ništa pametnije.
Žao mi je zbog svega toga, ali već je vrijeme da sjednem sama sa sobom i prihvatim neke činjenice. Ne želim više biti tužna jer im nisam prva, kao što su one često meni...
Evo i mene nakon mjesec dana. Želim si malo događaje posložiti u glavi pa je najbolje zapisati si par stvari na blog :)
Iako se mjesec dana čini dugo, meni je proletjelo. Našla sam si posao preko SC-a i napokon sam radila. Rad je na neko vrijeme, mislim da ću još jedan tjedan samo (ako i toliko), ali meni je super. Napokon sam dobila priliku raditi, vidjeti kako je, zaraditi novce i steći bar nekakvo iskustvo. Jako sam zadovoljna poslom, nije baš dream job, glavni zadatak koji radim mi baš i nije ugodan, ali ipak sam presretna.
Već sad znam kako ću potrošiti novce i tako bih voljela nastaviti raditi i nakon što se vrati žena koju zamjenjujem, ali tome ću se samo nadati. Postoji odjel na poslu koji će trebati studente, ali ja nemam veze s njima, kao ni žena koja radi sa mnom, pa ne mogu baš ništa ispitivati. :(
Nisam imala život zadnjih mjesec dana. Posao me jako umara, tj. više me umara putovanje. Od cijelog dana ode mi 12 sati s radom i putovanjem. NIje mi se lako naviknuti na to, ali još uvijek me drži veselje zbog samog posla. Vikendi su mi postali divni. Iako ne radim ništa novo, jednostavno mi je super to slobodno vrijeme i cijelo vrijeme imam osjećaj da ga moram što bolje iskoristiti.
Ne znam da li je to loša stvar trenutno, ali zapostavila sam fakultet. Iako su ispiti gotovi i fali mi samo diplomski da završim i tu 5. godinu, zbog umora nisam stigla obaviti sve oko njega na vijeme (papirologija i konzultacije), pa ću morati produžiti godinu (dio zarade ide na to dakle). Prvo sam bila tužna zbog toga, ali budimo realni. Situacija u Hrvatskoj je katastrofalna da bi odmah tražila posao, sve godine sam dala u roku i valjda nije tragedija ako zadnju produžim na par mjeseci. Imat ću studentska prava, iksicu, pokaz jeftiniji od radničkog....a ako mi se posreći možda uleti još koji posao (iako si ja držim fige da ostanem na ovom poslu, samo u drugom odjelu :fingers crossed: ). Novce ću sama zaraditi, dakle starci to neće osjetiti. Jedina "mana" je završavanje godine ne u roku, ako se to tako može reći. Htjela sam sve na vrijeme, ali na kraju, koga briga za to. Čisto sumnjam da se na to gleda dok se traži zaposlenike...
Loš dio je što sam zapostavila svoje "vježbanje". Jednostavno nemam snage za to kad se vratim doma, tako da lagano gubim i onu snagu i izdržljivost koju sam jedva postigla otkad vježbam. NIje to neka velika snaga, ali na prema onom kakva sam prije bila, super sam :) Veliku ulogu tu igraju i ove vrućine. No dobro, i za to će biti vremena + navikla bi se nekako uz rad.
Na more ću isto ići. Tome se trenutno jako radujem. Pogotovo jer ću si ga sama platiti. Predobar osjećaj. Sve mane oko manje vremena za ono što me veseli pobije taj osjećaj što si sama mogu nešto priuštiti. Eh, kako će tek biti kada napokon primim tu prvu plaću :D
Eto, malo sam se raspisala o sebi, a sad idem dalje iskorištavati subotu. Pa makar i gledanjem telke bez da mi se sklapaju oči :)
Već sam više puta pročitala negdje (ili pak gledala na televiziji) kako se najgore ponašamo prema onima koje najviše volimo. I znam da je tako. Iako smo i naravno dobri prema njima, s druge strane ih znamo "mučiti" više nego itko drugi. Mene jako živcira to loše ponašanje. Zapravo, moje loše ponašanje.
Danas sam svojim mislima povrijedila dečka. Naravno, ostalo je u mojoj glavi i ne vjerujem da je on ikako povrijeđen, ali sam se sramila svojih glupih misli. Neću opisivati događaj, ali gadim se sama sebi. Iako nije ništa posebno strašno, grozna mi je sama situacija u kojoj ja razmišljam više o tuđim osjećajima (osjećajima ljudi koje je puno manje briga za mene), dok njega stavim na zadnje mjesto, jer znam da će prihvatiti to i neće se ljutiti. Pritom ne želim reći da je on tu papak ili ja rospija. Mislim da smo sasvim normalni jedno prema drugom u većini situacija i ne radimo drame u raznim situacijama. Ali eto, dogodi se koji put ovako nešto bezveze i ja sama sebi ispadnem kao zadnja glupača. Ono što me dodatno ubije je njegovo savršeno ponašanje u tom trenutku koje samo uveća moju sramotu.
Kad razmišljam o tome, takva sam i prema svojim roditeljima. Roditeljima koji su mi apsolutno sve pružili i žele mi najbolje.
Još je gore kod frendica. Čisto da uzmem primjer, jako dobra prijateljica i cura s faksa (koja mi sve priča o sebi i ponaša se ko super frendica, ali zapravo ne zna ništa o meni i nije je briga dok god može pričat o sebi). Dobroj frendici ću poludit na kašnjenje, reći ću joj kad priča gluposti, ismijavat ću je (prijateljski) bez problema...i neću se uopće tad loše osjećati. S curom s faksa ću se nešto dogovoriti, čekati koliko god treba i neću prigovarati, odslušati što ima za reći i ponuditi savjet i reći kako je i meni drago što smo se našle.
Iako je velika razlika i naravno da je očito za koga ću uvijek biti tu, loše se osjećam kad usporedim ta ponašanja. Divna sam prema poznanicima, prema onima do čijeg mi društva nije, dok sam prema najbližima jako nestrpljiva i znam biti zlobna. Naravno, oni koji su mi bliski me znaju i trebali bi znati bolje što ne raditi, ipak od njih očekujem više, ali svejedno nije u redu od mene.
Više puta sam rekla da ću se promijeniti, ali znam da će to ostati tako. Voljela bih da ne ostane, ali nažalost na mene neke stvari djeluju tek kada se meni dogode i povrijede me. A i nadam se da su ipak one lijepe stvari koje drugi vide u meni dovoljne da se prijeđe preko mojih gluposti.
Ono što se također nadam je da ću jednog dana biti dovoljno jaka i reći iskreno osobi s kojom si nisam dobra-
a) ne zanima me što pričaš
b) nije mi do razgovora ni pretvaranja da me zanimaju te priče
c) dosadan /dosadna si
d) ne želim trošiti svoje vrijeme na razgovor s tobom
Nadam se da će doći trenutak da ću uspjeti reći barem blažu verziju ljudima, a dotle ću pričati s njima po busevima i slušati priče koje nemaju apsolutno nikakvo značenje mom životu.
Evo i mene, slobodna, nemam ništa više za učiti, ne moram ići nigdje...još samo diplomski rad za napisati, a to ne moram još neko vrijeme. Iako sam dugo čekala da mi napokon prođu ispiti, da ne razmišljam stalno koliko koji dan moram proći stranica...moram priznati da baš i nije kako sam očekivala.
Prva 2 dana slobode su brzo prošla, zapravo sam ih provela u dopisivanju s ljudima preko Interneta. Danas sam radila ono što stalno govorim da ću napraviti, gledala sam filmove i serije cijeli dan. Čini se jadno, ali ja sam eto takva, uživam u tome i napokon je došlo vrijeme da nadoknadim sve što nisam mogla prije gledati.
I tako mi je prošao cijeli dan i nisam zadovoljna. Ne osjećam se baš sretno, niti puna energije, odmorna...čini se kao da što više vremena provedem na krevetu, to manje imam snage za sve ostalo. Nisam to očekivala. Moram naći neku mjeru, ograničiti te "aktivnosti" i uvesti izlaske, vježbanje...inače ću propasti.
U nekoj čudnoj fazi sam. S jedne strane mi je drago što sam gotova s učenjem i ispitima, dok s druge strane...prestajem biti student. Neću više sjediti na predavanjima, jesti u menzi, neću više nikad vidjeti ljude s kojima sam čak postala dobra (ali ne toliko dobra da bi se nalazili izvan faksa). Trebala bi postati jedna od zaposlenih ljudi koji se rano dižu i popodne se vraćaju kući s posla.
Zapravo bi trebala biti sretna jer trenutno mogu raditi što hoću. Nemam posao, nemam nikakve posebne obveze, ali naravno, ja se opet prepuštam crnim mislima koje su uvijek tu negdje i uhvate me i sve upropaste. Ne znam zašto sam takva, uvijek gledam negativnu stranu u svemu i tako mi prolazi vrijeme...
Ovaj post nema baš smisla, tako da neću duljiti. Za slučaj da netko ovo pročita, neka slobodno da prijedlog, kako ispuniti dane. Korisno...
Dosta toga mi se događalo u zadnjih mjesec dana. Najviše u mojoj glavi, ali ima i nažalost groznih događaja, zbog kojih mi se plače svaki put kad ih se sjetim. Htjela sam više puta pisati, čisto da se malo oslobodim tih misli (to sam prije radila s dnevnikom, kad bi sve izbacila iz sebe, imala bi osjećaj kao da sam sve misli posložila u neke zamišljene ladice i bilo bi mi lakše), ali eto, nisam nikako stigla. Danas ću pisati o onom što me jutros malo vratilo u normalan život.
Dakle, kao što sam više puta spomenula, zavšavam faks i tražim posao. Iako još imam jedan ispit (uskoro je i on gotov), pokušavam naći studentski posao koji bi radila preko ljeta. Nije lako, izbor je jadan, previše prijava na svaki oglas..poznata situacija u Hrvatskoj. To me samo priprema na život poslije faksa. Uglavnom, jučer sam naišla na super oglas i javila se odmah i brzo dobila odgovor da danas ujutro dođem na razgovor. Iako moram učiti još par dana i ne mogu baš gubiti vrijeme (nisam očekivala tako rano poziv), pristala sam naravno, jer je ipak savršen posao. U oglasu su napisali da traže više ljudi i to neke odmah a neke da počnu za 2 tjedna.
Jučer sam morala dosta vremena potrošiti da otkrijem gdje se to uopće nalazi i isplanirala sam 2 sata prije krenuti. To nije u mom gradu, trebala su mi 3 presjedanja. Više od sat i pol putovanja. Ali nije to problem, navikla sam. Tako mi je i kad idem na faks. Cijelim putem mi je bilo muka. Iako sam s jedne strane željela posao, s druge strane sam morala i imati vremena za diplomski, pa sam si mislila da mi je svejedno dal ću ga dobiti. Naravno, nije mi bilo svejedno. Bolio me trbuh od "straha", stalno sam imala osjećaj da ću povratiti i slično. Ne znam da li je to normalno kad se počinje s razgovorima za posao, ali eto, nije ugodno i stvarno sam se u ta 2 sata putovanja mučila.
Razgovor je bio ugodan, žene s kojima sam pričala su bile jako simpatične. Želja da tamo radim se skroz povećala i došlo mi je da ih molim da me uzmu. Kroz razgovor sam skužila da im trebaju svi studenti odmah. Odjednom je došlo do promjene i svi moraju već idući dan početi. Ja naravno ne mogu, jer imam još par dana do ispita i moram još malo učit. I naravno, žena mi je rekla da će uzeti one koji mogu odmah, a mene će zadržati u bazi i ako tko ode ima mene zapisanu u svom bloku i zvat će me. Bilo mi je jako žao, stvarno ugodna atmosfera, ljudi...bila sam malo razočarana ali ajde, otišla sam doma s nekom nadom da će me ipak nazvati kroz neko vrijeme i da će biti dobro.
Doma sam došla nakon 3 sata (usput sam išla i pojesti nešto). Malo sam pričala s frendom i on mi je čisto komentirao na posao da sam bezveze izgubila 5 sati, a da su me zeznuli jer je ispalo da ja ne mogu raditi jer su promijenili uvjete. I onda sam shvatila da je to istina. Ja ih gledam kao simpatične i super posao, a zapravo su mi oduzeli više od 5 sati, bilo mi je i zlo od straha i na kraju ispadne da ja ne mogu raditi. Stvarno znam biti naivna i ne shvaćati što se zapravo dogodilo. Šećer na kraju je bio mail koji su mi poslali sat vremena nakon razgovora - Obavještavamo vas da smo izabrali drugog kandidata. Mislim stvarno! Iako znam da to nisu one slale mail i vjerojatno imaju takvu politiku da jave ljudima da se ne pitaju hoće li ih zvati...ali stvarno mi to nije bilo potrebno. K'o da su me ošamarili na kraju. A čak sam na sekundu i razmišljala da uzvratim mail i zahvalim što su bar javili. Koji sam idiot.
Naravno, shvaćam da je sve to normalno, sigurno će to još biti jedan od ljepših razgovora...ali eto. Moram se malo žaliti. Nije da sam razmažena, nego se sama sebi čudim kako se pretvorim u neku preplašenu djevojčicu kad se radi o poslu i postanem skroz nesigurna, imam osjećaj da su svi zaposleni tamo iznad mene i da se moram moliti da me uzmu. Mrzim taj osjećaj i gadim se sama sebi u tim trenucima.
Iskreno, znam da je prerano za to, ali već me sam ovaj događaj toliko razočarao i baš sam tužna što nisam dobila posao. Izgubila sam volju za daljnjim traženjem, jer znam da će opet tako biti. I onda ću se osjećati samo još gore.
Eh, nikako da se ja maknem od teme - traženje posla - ili čisto napišem malo kraći post :) Ništa sad...nastavak učenja i skupljanje snage za daljnju potragu :/
Danas sam išla u shopping. Nakon 7 sati hodanja, dobila sam inspiraciju za pisanjem bloga.
Mrzim traženje odjeće. Odugovlačila sam i s ovim što sam duže mogla, ali već je bilo vrijeme. Traperice su mi najpotrebnije i one su bile razlog odlaska u trgovački centar. Dakle, tražila sam jednostavne, tamne, bez nekih gluposti po sebi - obične traperice. Čovjek bi rekao da ću ih u prvih sat vremena naći. Naravno, nije bilo tako. Suprotno prošlom postu u kojem tražim pozitivne događaje, ovo je popis svega što me začudilo i šokiralo.
Prvo par uvodnih rečenica o meni da se bolje sve razumije. Izgled - dosta visoka, dosta mršava. I tako je cijeli moj život. Noge duuuge i mršave. Uvijek sam imala problema s traženjem hlača, ali se to malo sredilo prošlih godina, jer sam dobila koju kilicu (ali sam svejedno i dalje premršava). Broj hlača 40. Ukus- tražim sve što jednostavnije. Ne želim ništa izlizano, "kul" rupe, šljokice i ostale svjetleće gluposti. Bitno je da su hlače dovoljno dugačke i da koliko toliko dobro izgledam u njima.
E sad, prva stvar koja me šokirala je bila već u 2.dućanu. U prvom nisam ništa ni probala. Dakle, sva sretna, vidjela par modela hlača koje bi mogla probati, cijena još bolja. Umirem od vrućine u tom malom prostoru za presvlačenje ( ja glupa uzela vestu, kratku majicu, potkošulju, štrample..) i pokušavam navući sve te hlače na svoju nogu. I ne uspijevam. Od tih modela jedva ulazim u najveće brojeve (naravno, svaki dućan ima posebne brojeve, pa više ni ne znam koji je moj i u svakom se pola sata mučim sa veličinama..) i čudim se kako je moguće da su TOLIKO uske. Nije bili nijednog nepopunjenog centimetra na tim hlačama. Pitam ja žensku koja tamo radi dal mi može donijeti veći broj (42.) i ona mi se čudi i govori da mi je to preveliko, da bi mi donijela i manji broj od ovog koji nosim (???). Meni ništa nije jasno i vjerojatno sam gledala zbunjeno..i ona dodatno pojašnjava da su takve hlače. Uske i da se kroz tjedan dana one opuste i malo rašire.
To su šok broj 1 i 2- u svakom dućanu koji sam prošla (5 sati traženja samo traperica) nigdje nije bilo drukčijih traperica osim tih super uskih. Dakle to je očito neka nova moda, odvratno uske hlače koje su izbacile normalne. Razumijem ja da postoje razni modeli, ali da su baš SVI modeli takvi da se jedva uđe u njih (a ponavljam, mršava sam) i da su jedva do gležnja?? Nevjerojatno. To povlači i drugi šok. Zar bi ja stvarno trebala uzeti hlače, dati novce za njih i nadati se da će se raširiti i postati udobne, jer je to prodavačica rekla??? Stvarno?? Da uzmem broj 38 i čekam da se rašire i da ih mogu bez uvlačenja trbuha zakopčati?? Pa to jednostavno nema smisla. Koji vrag?
Ajmo dalje. Kabine za presvlačenje. Ne znam kako druge cure, ali ja mrzim one zastore koji se povlače. Jednostavno su mi očajni. Nije mi ugodno skidati se u gaće i nadat se da netko neće pomaknut zastor i vidjeti me polugolu. Zar je toliki trošak nabaviti vrata koja možeš zaključati? Pored toga, dužina tih nesretnih zastora. Tu sam možda i ja "kriva" ali zašto je dolje toliki otvor? Znam da on služi da vidiš dal je zauzeto, ali baš i nije fora kad ti je otkrivena noga skoro do koljena. Razlog: previše učenja me učinilo čudovištem. Nisam obrijala noge 100 godina :D
Svjetla u tim kabinama. Grozota. Nekad sam slušala i čitala priče kako su svjetla u dućanima namještena da bolje izgledaš u odjeći u dućanu nego vani. Odmah se sjetim epizode Seinfelda u kojoj je Elaine kupovala haljinu i jebeno izgledala u dućanu, a vani katastrofa. Tako je bilo i kod nas. Zato su svi uvijek htjeli tuđe mišljenje čuti da se ne zeznu. E, sad mi se to sve čini kao neki mit. Ova svjetla u dućanima (a bila sam u svima, Zara, Bershka, Tally Weil, Orsay, H&M, New Yorker, Ann Christine, OVS, Vero Moda, Mango i mnogi kojima se ne sjećam imena) su me uništila. Neke su čudne boje, obasjaju ti svaku nepravilnost na koži, otkriju ti celulit i na mjestima na kojima nisi ni sanjao da ga imaš. Dođem u dućan vedra, zadovoljna sobom, izađem pokisla , mrzeći svoje bijelo, tanko, s hrpom celulita tijelo. Što je iduće? Hoće mi netko otkrit zastor i iscrtat na tijelu sve što ne valja da me još više slome?
I zadnje, usluga. Isto ću se vratiti u prošlost. Nekad sam mrzila dućane u kojima ti (uglavnom malo starija) prodavačica priđe i cijelo je vrijeme s tobom i donosi ti odjeću i nudi ti još druge modele da probaš. Uvijek mi je bilo neugodno, bojala sam se reći da mi se ne sviđa...uglavnom, uživam u samoposluzi danas. Uzmem sve sama, jedini susret je na blagani. E pa, otkrila sam zašto je usluga koju nude prodavačice stvarno dodatna vrijednost tog maloprodavača i zašto su cijene više. Kupila sam hlače kod žene koja je cijelo vrijeme pokušavala pomoći. Nisam ja morala umirati tražeći brojeve, dizati hrpu hlača da bi došla do broja...samo sam ih trebala probati i odlučiti se. I lakše sam donijela odluku.
Svi ostali dućani- prodavačice me nisu ni pogledale. Jednu sam pitala mogu li ući u kabinu (il trebam prvo od nje broj uzet), ona nije ni podigla glavu, niti poslušala do kraja moje pitanje...samo je rekla - možeee. Ona s početka posta, koju sam tražila veći broj, e ona je pravi biser. Iako je bila simpatična, čak mi je rekla na moje neko pitanje (o tim veličinama) - Kaj si luda? I onda objašnjenje. Bilo je sve prijateljski, ali ipak mi ne možeš reći - Kaj si luda. I samo to što nema pomoći dok pokušavam izvući hlače iz hrpe je užas. Mnogi ih danas slažu tako da ih cijelom dužinom prostru preko stola. I onda jedne na druge. I s koje strane da ja onda povučem donje, najveće hlače, a da pritom ne srušim sve ostale? Blažene vješalice i smotane hlače!
Nadam se da neću skoro trebat nove trapke. Tko zna kakvi će modeli tada biti u modi.
Neki dan sam planirala napisati post. Posvađala sam se sa par ljudi (obitelj) i bila sam luda. Jednostavno nekad ne kužim kako ljudi mogu reći gluposti i onda se još naljutiti na tebe jer si se uvrijedio. I ne mogu ništa, jer sam ipak njeno dijete. Ono što je najgore je njena ljutnja koja te ubije. Kad se ona ljuti (a to je često), svi moramo paziti što radimo, šutiti, što manje se zadržavati u "njenim"prostorijama...a ona šuti i namrgođena je. Htjela sam napisati post o tome, ali ipak neću.
Malo samo samu sebe analizirala i primjetila sam da se stalno žalim na sve. U sebi naravno. Živciraju me ljudi, fakultet, traženje posla koje me čeka, obitelj, činjenica da ću još duže vrijeme živjeti doma sa svojima, političari, cijela Hrvatska...najviše samu sebe živciram jer si stalno govorim da se moram pokrenuti, bilo kako. I vježbati i izlaziti van i bilo što s poslom...ali na kraju nemam volje ni za što. I onda samu sebe još više živciram. No, nebitno sada.
Htjela bi napisati neki pozitivan post, nešto što me veseli i opušta. Moram priznati da nije lako, jer nemam pojma što me veseli. Nemam neke hobije uz koje se izgubim i uživam, ali odlučila sam unijeti malo pozitive ovdje, tako da, slijede tri stvari kojih sam se prvih sjetila a da su me nasmijale ili razveselile:
1. danas sam vidjela kroz prozor dvije cure kako sjede na klupi i pričaju. imale su role i čak mislim da su lizale sladoled. vani je bilo lijepo vrijeme i pretpostavljam da su se našle nakon škole i uživale u suncu. to me odmah podsjetilo na moju frendicu s kojom sam tako izlazila prije u osnovnoj i srednjoj. imale smo hrpu gluposti za pričati i nakon što bi otišle doma, nastavile bi razgovor na telefon. uglavnom, kad sam vidjela ove dvije danas, baš me obuzeo taj osjećaj sreće koji sam imala dok bi tako s njom bila.
2. danas nakon predavanja hrpa nas je krenula na jedna vrata van. dvoje ljudi s kojima se družim na predavanjima su otišli prije mene, a ja sam upala u gužvu pa čekala malo duže da ljudi izađu iz dvorane. inače, njih dvoje sam slučajno upoznala. na predavanjima prošle godine sam sjela pored njega/nje i morali smo nešto zajedno riješiti i tako smo počeli pričati i izmijenili smo podatke za slučaj da nešto trebamo. svaki put kad bi počinjala predavanja sjeli bi zajedno (u početku samo ona i ja, pa se onda i on pridružio- njega sam kasnije upoznala). svo troje nemamo neku drugu ekipu u grupi, kao što svi ostali imaju. uglavnom kad sam izašla iz dvorane, pogledala sam dal su još tu negdje, ali nisu bili-normalno, otišli su doma. kad sam izašla s faksa, bili su s desne strane, čekali da ja izađem samo da se pozdravimo, nasmiješili se i otišli svojim putem. čini se bezvezno i nebitno, ali baš sam se dobro osjećala. teže se sprijateljujem s ljudima i ovo dvoje su čekali samo mene, da me pozdrave i odu dalje. :)
3. dečkov pesek :D najslađi labrador na svijetu. danas kad me vidio, počeo je skakati na mene i dao mi pusu (nazovimo udarac njuškicom u nos tako). mislim da se to ne mora objašnjavati.
Opa, moram priznati da se osjećam puno bolje nego kad sam počela pisati post. Ovo bi stvarno trebala raditi češće, odbaciti negativne misli i fokusirati se na pozitivne.
Još jedan post koji pišem dok se osjećam potpuno bezvoljno i nikako da sredim sve misli u glavi. Nema smisla nabrajati razloge, ima ih dosta i tiču se svakog dijela u mom običnom životu.
Čitam tuđe blogove i prisjećam se sebe u srednjoj školi kad sam mislila da ću svašta postići, kad sam mislila da imam neke šanse uspjeti poštenim radom i učenjem. Što sam starija, to se jadnije osjećam i shvaćam da ću i ja živjeti običan život. Nakon faksa, tražit ću posao i raditi cijeli život. Mogu ja maštati o putovanjima, uživanju, savšrenom poslu...ali već sad znam da ništa od toga. Ako ću imati sreće, uštedit ću svake godine za neko putovanje (kratko) ili da si priuštim neku skuplju stvar i to je to.
Pitam se kad se drugim ljudima pojavi ovaj osjećaj. Trenutak kad shvate da su obični, da neće ostvarit svoje želje i da će im vrijeme brzo proći a da se neće dogoditi ništa posebno. Jesam li ja to prekasno shvatila ili možda rano?
Naravno, ovo bi se moglo protumačiti da ja mislim da je sreća u parama i skupim stvarima. Ne mislim na to. Ja sam zadnja osoba koja pati što ne može imati skupe stvari. Ne trebaju mi odjeća, auti, cipele, šminka, mobiteli i takve pizdarije. Ubija me što neću moći vidjeti druge države, što se neću moći upisati na tečajeve koji me zanimaju, što neću moći reći roditeljima - Ej, vi ste radili cijeli život za nas, počeli ste od nule i stvorili puno toga. Odmorite sad, ja preuzimam :(
Ubija me kad gledam roditelje kako se muče sve da bi nama pružili dobar život, a zapravo, koliko god se ja i trudila, čini mi se da ništa od toga.
Možda zato i uživam toliko u serijama i filmovima koje gledam stalno. Isključim se iz ovog života barem nakratko. Ništa me ne rastuži, nasmijem se, saznam nove stvari... Ovako kad odem na kavu s nekim (kao jučer npr.), dođem doma potištena i plače mi se. Ili se osjećam jadnijom od drugih ili saznam dosta informacija koje mi samo potvrde sve što sam gore napisala.
Evo, čisto kao primjer. Kava jučer, našla sam se s frendicom s faksa. Ona je pala godinu, ja dajem sve u roku. Pričale smo o poslovima i ona je sva u tome, kako ima toliko prilika oko nas, spominje druge države, velika poduzeća u Hrvatskoj...
Ono što me tu ubija je što ona to spominje jer ima nekog. Trenutno radi u jako poznatom poduzeću, studentski posao koji joj je našla prijateljica čija mama tamo radi. U isto vrijeme je njezina mama pričala s poznanikom koji je na važnoj poziciji u još boljem poduzeću i dala mu je njezin životopis. On ga je proslijedio nekim ljudima i kad će se otvoriti radno mjesto (a već su je zvali za nešto, ali tada nije mogla) ona je na vrhu popisa. I još napomene meni kako ona nema veze, da se sve ovo slučajno poklopilo. Isto tako ima i rodbinu po drugim zemljama i u krajnjem slučaju može kod njih. Zvuči kao ljubomora s moje strane? Da, ljubomorna sam. Ali sam još više ljuta i razočarana. Ja gledam poslove poput anketa i dijeljenja letaka.
Što sam zamišljala kao savršen život? Posao nakon faksa, štednja i odlazak na putovanja. Pomoć roditeljima i odlazak u stan. Dovoljna plaća da si priuštim normalnu hranu, odjeću i opet štednju. Jednog dana i dijete i kućica i pas uz nju. U svemu tome ne želim osjećaj straha da ću sve izgubit i da neću moći platiti režije. Želim i karijeru- posao u mojoj struci u kojem uživam i doprinosim svojim radom. Mislim da to nisu prevelike želje, samo eto, u zadnje vrijeme osjećam kao da je to sve nemoguće.
Najbolje mi je što se ja još uvijek nadam. Nadam se da ću naletjeti na nešto u čemu ću se dokazati i uspjeti u životu. Baš sam luda. To su moji snovi. Čak su i oni obični.
Danas nisam planirala ništa pisati, ali kao i kod prošlih postova, odjednom me uhvatilo to raspoloženje. Zapravo sam čitala malo tuđe postove i malo više počela razmišljati o njoj. O mojoj prijateljici.
Znamo se još od vrtića. U osnovnoj školi smo se počele družiti i postale najbolje prijateljice. Bile smo si super. Ne znam koliko si ljudi nađe osobu s kojom se osjeća tako ugodno i o kojoj sazna sve moguće tako rano. Mi smo dijelile sve moguće tajne, probleme, razmišljanja, planove...Pričale smo satima na telefon, provodile svo vrijeme u školi zajedno (toliko pričale pod satom da su nas svi profesori uvijek razmještali s drugima) a i nakon toga. Imale smo svoje posebno pismo, znakove, zajednički dnevnik i još mnogo toga. U svakoj situaciji sam znala kako ona razmišlja i što će napraviti. Pretpostavljam da i ona za mene.
Pred kraj osnovne škole smo se sve više svađale. Mislim da sam ja sve počela, čisto jer me ona počela živcirati. Smetalo me što je bila dosta djetinjasta, a ja sam se htjela družiti s malo ozbiljnijim curama. Ono, s curama koje imaju iskustva s dečkima i nekakav život. Iskreno, htjela sam bolje frendice, malo popularnije ili sličnije meni. Teško je opisati što sam osjećala a da ne ispadnem površna glupačica, ali ipak je to bio kraj osnovne škole i bile smo djeca. Zanimale su nas druge stvari i prestale smo se družiti.
I u srednju smo išle skupa, ali bilo mi je drago što ovaj put nismo završile u istom razredu. Obje smo si našle druge ljude i nismo se iduće 2 godine družile. Nije mi bilo nimalo žao. Uživala sam sa svojim curama, s njom sam bila na Bok. Dakle, srednja škola. Tad su sve cure počele nalaziti dečke, otkrivati poljupce...ja nisam. Bila sam sramežljiva, tijelo nerazvijeno i zapravo sam samo slušala njihove priče. Uvijek sam dobro slušala i davala savjete, pokušavala pomoći. I u te dvije godine, par frendica s kojima sam se zbližila su si našle nova društva s kojima su bile bliže određenim dečkima ili barem nekoj popularnosti. Ja se nisam htjela prilagođavati ni raditi sve što su i drugi da bi bili "kul" i tako sam se našla bez ikoga. U školi super, ali izvan nje, nisam imala s kim van. I tako sam jedan dan srela nju. Staru najbolju frendicu. Pričale smo kao da se nismo razdvojile i počele smo se opet nalaziti. Ona si je bila dobra s još jednom curom iz naše osnovne i zajedno smo počele izlaziti i dijeliti sve moguće. U društvo je došla još jedna cura i tako je ostalo godinama. Svaka od njih mi je bila posebna na svoj način i imala sam savršeno društvo. Uvijek se znalo da idemo van kad nema škole, telefonski računi su bili strašni, sve smo znale jedna o drugoj.
Krenule smo i na fakultet. Što god nam se događalo, sve smo si govorile. Moja stara najbolja frendica mi je bila najbolja frendica i uz nju sam imala još dvije takve. Zapravo, bila sam jako ponosna na nas 4. Vidjela sam na faksu da mnoge imaju velika društva i puno prijatelja, ali nijednu tako dobru frendicu kao što ja imam njih. I znala sam da je to rijetkost, ali ipak, mislim da sam to uzimala zdravo za gotovo.
Došli su i nama dečki. Meni malo prije nego njoj/njima. I dalje smo izlazile i dijelile sve moguće. Nema smisla opisivati kakav nam je bio odnos, zapravo ni ne znam kako bi to opisala. To je bio odnos kakav si svatko želi da ima, barem s jednom osobom.
Ono što nas je počelo razdvajati su bili njihovi dečki. Jedna je počela svo vrijeme provodit s dečkom, što nas je dosta smetalo. Koliko god glupo zvuči, stvarno boli kada se netko prestane družit s tobom zbog dečka. I s njom sam to komentirala, kako je grozno i od nje to nisam očekivala. Ali i to se dogodilo.
Ono što najviše boli jest da je našla dečka i odjednom joj nije bilo jasno zašto bi ikom smetalo da on dođe na naš izlazak. Iako joj nije ni bilo nešto posebno stalo do njega, oboje su htjeli izlaziti samo u paru i tako je i bilo. I tu je počelo naše razdvajanje. Inače sam dosta zatvorena osoba i nisam se htjela nalaziti s njim i njom. Možda je to bila moja greška, što nisam potaknula neka zajednička druženja, ali ja sam htjela samo nju. Imam i ja dečka, ali mi nije imalo smisla gurati ga u ženska druženja. Ipak to nije onda to. Mnogi to razmišljanje ne razumiju, ali ja imam jedan odnos s frendicama drugi s dečkom. I ne želim to miješati.
Zapravo, nije ni ona tražila neka nalaženja, jednostavno je imala njega (voljela ga ili ne) i više se nije htjela zamarati našim dogovorima (koji bi često prerasli u prepirku).
I tako sam ja u zadnjih godinu dana opet ostala bez društva. Kako se sve dogodilo...teško je za opisati. Ja to gledam ovako, dvije od njih (među kojima je i ona) su se okrenule dečkima i njihovim društvima, a treća je jednostavno našla druge ljude za izlaske. Danas smo si isto dobre ali se ne nalazimo više od jednom mjesečno. Ne javljamo si novosti, nema povjeravanja, pričanja satima o nekoj temi...dakle, po meni, nismo više prijateljice. Barem ne prave. To sam vidjela čim sam prešutjela svoje mišljenje o njenom problemu, da ne bi ispalo da prigovaram. NIkad se to nije događalo, uvijek smo rekle što god smo imale, bez straha da se ne naljutimo. Više to nije slučaj.
U zadnjih godinu dana sam dosta razmišljala o tome i iskreno, nemam više volje za nikakve velike prijatelje. Ne vjerujem da će se ova situacija poboljšati, a ja zatvorena kakva jesam, ne mislim se otvarati potpuno novim ljudima. Imala sam super prijateljice i svaka je krenula u svom smjeru. Znam i u čemu je moja krivnja. Barem u odnosu s njom. Budući da smo jako različite po glazbenom ukusu i svemu ostalom, nisam imala potrebu s njom ići van na neka posebna mjesta. Bili su mi dovoljni izlasci u kojima bi satima pričale o svemu i nastavile kasnije na telefon. Vjerovala sam da je i njoj to pravo prijateljstvo. Kroz vrijeme su nalaženja bila sve rijeđa, a kasnije i telefonski razgovori. Ona je našla ljude s kojima je išla na ta mjesta, iako si nije bila toliko dobra s njima. A ja to nisam ozbiljno shvaćala, jer ipak, ko bi mene zamijenio. Ja sam sve znala o njoj i slušala svaku sitnicu koja ju je mučila. E pa, to nije bilo dovoljno.
To je moja krivnja. Još me ona u puno stvari razočarala, ali neću o tome, jer to nije tema. Sama sam sebi sad sažela naš odnos i uspjela se i rasplakati i naljutiti i na sebe i na nju. Sad sam dovoljno stara da shvaćam koliko je bitna dobra frendica i koliko su prijatelji doprinosili mom životu. S druge strane, shvatila sam i da sam radije sama nego da se prilagođavam nekom ili idem protiv sebe samo da bi imala tog nekog.
Žao mi je zbog svega i i dalje vjerujem da nijednoj njenoj frendici s kojom se sad druži nije stalo kao meni i znam da je nijedna toliko ne poznaje, ali to očito nekada nije dovoljno. Ljudi se mijenjaju i stvarno treba puno ulagati da bi se održao neki odnos. Mi to nažalost nismo uspjele
< | studeni, 2012 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |